2. veljače – Svjetski dan močvarnih staništa
Svjetski dan močvarnih staništa obilježava se 2. veljače. Na taj je dan 1971. godine u iranskom gradu Ramsaru potpisana Konvencija o močvarama od međunarodne važnosti, naročito kao staništa ptica močvarica. Konvencija obvezuje svaku zemlju potpisnicu na opće očuvanje močvara na vlastitom teritoriju i predstavlja okvir za međunarodnu suradnju u zaštiti i održivom korištenju močvarnih staništa. Do sada joj je pristupilo 172 države, koje su čak 2250 područja proglasila vlažnim područjima od međunarodnog značaja i koji ukupno zauzimaju površinu od 2 149 748 km2.
Ovogodišnja tema “Močvare i tradicionalno znanje: Slavimo kulturnu baštinu” ističe bezvremensku ulogu tradicionalnog znanja u održavanju močvarnih ekosustava i očuvanju kulturnog identiteta.
Voda u našim močvarama jedan je od naših najvažnijih prirodnih resursa. Močvare, voda i život su neodvojivi. Močvare i ljudski život međusobno su povezani, a ljudi crpe hranu, inspiraciju i otpornost iz ovih ekosustava.
Urbane močvare čine gradove ugodnima za život. Ovi prirodni zeleni prostori nude stanovnicima gradova mjesto za opuštanje i uživanje u pristupu širokoj raznolikosti biljnog i životinjskog svijeta. Polovica čovječanstva danas živi u urbanim područjima. Predviđa se da će se do 2050. godine urbano stanovništvo povećati na 68% jer se sve više ljudi seli u gradove u potrazi za poslom. Kada se ne kontrolira, urbanizacija je prijetnja urbanim močvarama, koje se često isušuju, zagađuju i degradiraju u potrazi za zemljištem za stanovanje, poljoprivredu i industriju.
U močvarna staništa ubrajamo sve stalne ili povremene vode stajačice i tekućice, poplavne šume i travnjake te obalu mora. Močvarna staništa su od velike važnosti radi svojih ekoloških svojstava, funkcija i gospodarskih vrijednosti. Predstavljaju jednu od najvećih vrijednosti biološke i krajobrazne raznolikosti, uz njih je vezano više od 40% vrsta biljaka i životinja. Vrijednost močvarnih staništa vezana je i uz obnavljanje zaliha podzemnih voda, učvršćivanje obala, zadržavanje hranjivih tvari i sedimenata, ublažavanje klimatskih promjena i pročišćavanje vode.
Ona su genske banke biološke raznolikosti, staništa brojnih gospodarski važnih biljnih i životinjskih vrsta, a pružaju i velike mogućnosti za razvoj turizma i rekreacije. Zbog stalne prisutnosti čovjeka danas predstavljaju i iznimnu kulturnu i turističku vrijednost. Najstarije civilizacije razvile su se upravo na močvarnim područjima Eufrata, Tigrisa i Nila jer su rijeke i plodna, redovito plavljena tla uz njihove obale pružale dovoljno hrane.
Hrvatska ima pet Ramsarskih područja: parkove prirode Kopački rit, Lonjsko polje i Vransko jezero, Delta Neretve te ornitološki rezervat ribnjaci Crna Mlaka.
Močvarna staništa su najugroženiji ekološki sustavi, zbog isušivanja, onečišćenja i prekomjernoga iskorištavanja njihovih resursa. Od 1900. godine izgubljeno je 64% močvarnih područja u svijetu. Cilj Ramsarske konvencije je taj pad zaustaviti i osigurati očuvanje i razumno korištenje močvara u cijelom svijetu, kako u svrhu očuvanja biološke raznolikosti tako i u svrhu osiguranja dovoljno prirodnih resursa za ljude koji ovise o močvarnim sustavima, a to smo svi mi! Međugeneracijski dijalog o mudrom korištenju i očuvanju ovih ranjivih ekosustava ključan je za našu zajedničku budućnost.
Fotografije: https://www.worldwetlandsday.org/materials
